Knjizevnost u BiH

"Kud god ides, zavicaj te trazi!"

25.04.2009.

HASAN KAIMIJA

Hasan Kaimija, zapravo Hasan Kaimija Zerrin Oglu (Zerinovic), rodjen je u Sarajevu, u prvoj polovini 17. stoljeca, a umro je u Zvorniku, ne zna se tacno, ali negdje oko 1680. (?) godine.

Pripadao je krugu pjesnika koji su pisali na bosanskom i turskom jeziku. Podaci o njegovom zivotu su veoma kontraverzni i historijske cinjenice se ispreplicu s predajom. Zna se da je bio veoma vezan uz puk, pa ga je i to, pored njegovih pjesama, ucinilo popularnim, pa cak i karizmaticnim.

Skolovao se u Sarajevu i Sofiji. Pripadao je helvetijskom i kadrijskom tarikatu. U Sarajevu je obavljao duznost sejha Silahdar Mustafa-pasine tekije.

Kaimija je autor dva divana na turskom jeziku od kojih je jedan poznat kao "Varidat" (predskazanje, prorocanstvo). Za razliku od divanskih pjesnika, kojima, i on pripada, njegov stil je jednostavan, razumljiv, blizak manje obrazovanom covjeku.

Pjesme su mu uglavnom tesavvufskog usmjerenja - ustvari, ode Bogu i osnivacu kadrijskog tarikata Abdulkadiru Gejlaniju.


Kasida

Slava Bogu, u ovim casima
On nam je pomogao
I sa uciteljem cemo sretan pazar ostvariti
Svojim znanjem i rijecima
on nam je objelodanio Istinu.
Misli i razum imama, vaiza, sejha,
dosegnut ne mogu Nju.
U seriatu zna da razluci, istinitost
zna da dokuci;
U mistickim spoznajama, u tarikatu, molitvom
njegovom i zikrom nista se ne moze uporediti
Ovo srce se zaljubilo i stalno (Ga) trazi,
crni zuluf stalno gladi
Ono ljubljeno bice grli, to izuzetno bice (trazi).
U svom srcu nadji predah ugodan,
ti koji si vidjen u Njemu kroz Njega
Ni naprijed, ni nazad, ni desno ni lijevo,
ni gore ni dolje nema Njega
Kada se ukaze covjeku koji ga voli,
to covjeka muci
O Njegovom savrsenstvu misli, Njegovu
nadarenost ne moze da dokuci
Kada je voda mocan, mnogi to moze da odrice,
Al' Bog vidi njegove mahane, i kad ga
Munkir porice
I neka ga porice. On je uvijek na celu
prijatelja Istine,
Neka zloba od muke prsne, nek onaj ko cuje
tome ne povjeruje.
Nevazne su hvale i kudjenja kad sa
Prijateljem proticu casi
Nece li prijatelji, istomisljenici,
pojas nevjerstva presjeci
Ako se neko (na nevjerstvo osloni),
nece li ostat sam,
Hoce li biti nas saputnik, zar nece ispravne
pozvati za spas.
Na kog je on pogledao, taj miljenik
dervisa je ostao,
I sve sto postoji obiljezeno je tim
bezimenim znakom.
Vani je nebo od sedam katova, do njeg ce
suptilni stici,
Ovo uspece je jedino stvarno, u srcu
ta svjetla nadji!
I srce ima sedam zavjesa, srce onog ko voli,
Istinska sreca je u tebi samom, u sebi
te tajne nadji!
Onaj ko se na privid stvari osloni,
u sedam raznih vatri ce da izgori,
Spasen je onaj ko se probudi i
iz tog sna udalji.
Duse koje samo Njega slijede, koje su
od "siva" boje oprane,
Duse koje ga osjecaju ovdje sustinu
stvari su spoznale.
Ko sebe u Bogu prolaznim spozna.
On je tvorac svega, saznat ce
Koliko Mensura s rijecima "Ja sam Bog", koliko
Attara, sve nisko i prolazno napustise
Onaj sto ostro oko ima u stanju je uvijek da vidi,
Onaj sto basiret ima, uvijek ce s Istinom biti.
Oduvijek ti postojis i sam sebi si veo,
Jer ova dusa, strast i tijelo ti si;
I Njega nemoj zaboraviti.
Udji unutra, otvori oko, iz privida
Njemu pobjegni
Tanani most predji i lice Beskonacnog
ces vidjeti.
Dva svijeta su dusa i tijelo, lice
ljubljenog pod velom,
I sve na ovom svijetu od Njega dolazi,
zavjese ce mu s lica spasti.
Udaljio si se od sebe samoga,
Sve sto postoji s Njim je i od Njega.
Istina, sto ti se kroz tebe samog javi
u svemu je sadrzana,
U svem postojanju nema Joj ravna, sjemena
su cvjetove dala.
Ako vjerujes u nered stvari, u Ka'bu
trebas otici,
Kao zrtva tamo je stigao i Ismail bin Ibrahim
bin Azeri.
Oni sto na svijet jedinstveni dodjose,
Istina s Istinom postase,
Gore visoko se digose i mosus tatarski udisase.
Popni se gore visoko, na visine od devet sfera,
U Svevisnjeg ces se zaljubiti ime Plemenitog
neces zaboraviti!
25.04.2009.

STA KAZE NAUKA O BOSANSKOM JEZIKU

BOSANSKIM - nazvase stari Bosnjani, Bosanci, Bosnjaci - jezikom dajuci mu ime po zemlji u kojoj jesu, svojoj - Bosni. Svaka polemika van tih okvira ide na pobijanje i negiranje postojanja jednog naroda i njihovog jezika dajuci mu drugo ime,a uporedo upotrebljavajuci isti taj BOSANSKI jezik.

Bosanski jezik je tokom historije mijenjao svoj sadrzaj,na pocetku bijase to jezik starosjedilaca zemlje Bosne,da bi do kraja 19 vijeka naovamo, dosao pod osnovno ime maternjeg jezika Bosanskih Muslimana,islamiziranog slavenskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopce.U nekoliko osvrta prati se vezanost jezickog izraza pojedinih autora za maticno,bosansko tle,sagledavanju kontinuiteta od prvih znacajnih knjizevnih koraka Bosanskog jezika (Matija Divkovic,16-17 st.),preko Muhameda Hevaije Uskufije (17 st.),Mula-Mustafe Baseskije (18 st.),Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka (19 st.) do njegovih uzleta u savremenu svjetsku literaturnu galaksiju - djela naseg savremenika Mehmedalije Mese Selimovica. Tokom tih pet stoljeca ispisivana je rijec o Bosni i njenim ljudima,koja je ujedno i svjedocanstvo o razvoju jezika,njegovom hodu "od gnijezda do zvijezda".Osporiti sva ta STOLJECA vrlo je tesko,bez obzira sto su dugo vremena, ne samo Bosanski jezik ,vec i sami Bosanski muslimani bili predmetom "politickih igara" svih onih koji su tezili za dominacijom tih prostora - bilo iz politickih,religijskih ili nekih drugih interesa.

Sve ono sto Srbi imenuju srpskim, Hrvati hrvatskim, muslimani bosanskim, te narodni govori i knjizevni jezik Crnogoraca,plus govori knjizevnojezicka aktivnost svih onih koji se ne osjecaju u nacionalnom smislu pripadnicima spomenuta cetiri naroda,cini sadrzinu termina jezika za potrebe nauke - srpskohrvatski jezik. "On je predstavljao, kao clan zapadnog ogranka juznoslovenskih jezika,narodne govore i knjizevni standardni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca.

Dakle, standardnog jezika koji opsluzuje spomenuta cetiri jugoslavenska narode NEMA.

Nazivan je, jos od vremena reformi V.S. Karadzica i iliraca od sredine 19 st. kada su za osnovu uzeti novostokavski govori istocnohercegovackog tipa,pod zajednickim imenom svakako - od srpskohrvatski, hrvatskosrpski, sa crticom izmedju, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski, hrvatsko odnosno srpski, srpski, hrvatski, bosanski i dr.

Gotovo stoljece i po je proteklo, a da se nije postigla stabilnost u zvanicnom imenu, sto predstavlja kuriozum u svjetskim razlmjerama.

Srpskohrvatski ili obratno, je "politicko rjesenje i umjetna tvorevina", a postoji kao sto bi postojao neki npr. "austro-ugarski"jezik.(O.P.C.H.). Medjutim treba naglasiti da se ta "politicka tvorevina zbratimljenih naroda (SHS) odrzala skoro jedno i po stoljece, da bi na kraju kad je nestalo para - prestala i muzika.

Ako se vec ime jezika u zvanicnoj upotrebi vezuje za ime naroda, muslimani ne mogu zatvarati oci pred tom cinjenicom i ciniti se gluhim. Neosporno je da je podesnost imena srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik vec znatno smanjena cinom distanciranja od tog slozenog naziva samih Hrvata u Hrvatskoj i Srba u Srbiji. Previse je u takvoj situaciji ocekivati od muslimana da budu zesci zagovornici naziva u kome nije niti bilo zastupljeno njihovo ime, od onih cije je ime figuriralo u terminu srpskohrvatski jezik (i svim njegovim modifikacijama).

Taj termin je izraz konvencije Srba i Hrvata, jer upravo su oni imali glavnu rijec u nominaciji zajednickog jezika. Njegova prozirnost lezi upravo u samoj cinjenici da su jedni prihvatili nominaciju srpskohrvatski, a drugi hrvatskosrpski, sto je utiralo put danas sve cesce upotrebljavanim jednoclanim, nacionalno markiranim (po potrebi)nazivima srpski jezik i hrvatski jezik.

U takvoj situaciji samo po sebi se razumije da ce muslimani vratiti u upotrebu ime bosanski jezik.


Historijat imena bosanski jezik

Prvo pouzdano svjedocanstvo o Bosni imamo od cara-pisca Konstantina Porfirogenita (oko 950.god.), razvojem Bosne u toku 11. i 12 v., a posebno u doba vladavine bana Kulina (1180-1204), potpuno se afirmise kao drzava. Zahumlje (Humska zemlja, Hum)vec 1322 dolazi u ruke bana Stjepana II Kotromanica, da bi od 1378 (za vrijeme kralja Tvrtka I ta oblast bila sastavni dio BOSANSKE DRZAVE. Dakle, Bosna obuhvata i Hum koji se Hercegovinom naziva od Stjepana Vukcica Kosace (on je titulu hercega uzeo 1448 g., a ta je titula u onovremenoj evropskoj hijerarhiji znacila stepen vise u odnosu na titulu vojvode i dolazila odmah iza kraljevske. Naziv Hercegovina javlja se prvi put, u pismu osmanskoga komandanta Esebega iz Skoplja, 1.februara 1454. godine.

Od pada bosanskog kraljevstva pod Turke 1463 g. imenom Bsna obuhvataju se: Bosna u uzem smislu, Hercegovina i Novopazarski Sandzak (kao jedinice nekadasnjeg Bosanskog ejaleta). Dakle, naziv Bosna i Hercegovina i "nije neka prva tradicija, to je vise manje vezano za austrijsku okupaciju, nasljedje onoga-"Bosnien und Herzegowina".

Zato se u ovom tekstu znacenje sintagmi Bosanski muslimani, bosanski jezik odnosi na siri teren: na islamizirano stanovnistvo slavenskoga porijekla, muslimane koji u jezickom smislu pripadaju standardnoj novostokavstini tj. sredisnjem stokavskom arealu, a koji su se u osnovi razvili u okviru nekadasnjeg Bosanskog pasaluka.


Etimologija imena Bosna

Bosna hidronim, pritoka Save, izvor blizu Sarajeva, odatle naziv predjela gdje izvire: Vrhbosna. Toponim pl. Bosnjaci, prezime Bosnjak, Bosnjakovic ili Bosnjanovic, pridjev bosnjanski. Od imena drzave Bosne izvodjeni su kasnije etnici Bosnjanin, Bosnjak, Bosanac, a kao prisvojni pridjevi: bosnjanski, bosnjacki, bosanski. Od 13 v. postoje podaci o razlicitim predmetima pod bosanskim nazivom, razno oruzje koje je bilo u prometu u Dubrovniku, te specijalne bosanske mahrame, bosanski cilimi, nakit bosanske izrade i dr.


Ime bosanskog jezika u knjizevnim djelima i historijskim izvorima

Bosanski muslimani od uvijek svoj maternji jezik imenuju najcesce bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi cesto su ga imenovali tako (najcesce katolici) - kako u Bosni tako i izvan nje - o cemu svjedoce brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge nase krajeve.


Navodimo svjedocanstva, argumente, cinjenice i primjere:

1) Bosanski muslimani su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15 do pocetka 20 v. stvaraju knjizevna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvecim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa knjizevnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik zitelja Bosne nazivan je bosanskim. Vise od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/ Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U cetiri vijeka osmanlijske vladavine uocavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosancici, drugi je stvaralastvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku i treci, alhamijado-literatura, knjizevna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu.

Bosanska kurzivna cirilica ili bosancica upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvazniju ulogu u ocuvanju kontinuiteta slovenske pisane rijeci medju muslimanskim stanovnistvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandzakbega, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Vecina srednjovjekovne korespodencije na nasim prostorima je pisana bosancicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. (Srbi govore da se govorio srpski, a Hrvati - hrvatski). Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovackom Republikom i drugim susjednim zemljama sluzili bosancicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je rasirena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Cak se neki tekstovi na turskom jeziku pisu tim pismom, sto govori o dubokim korjenima cirilicke tradicije u Bosni i kod Muslimana. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve vise se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezickog bica i izraza kao sto je to slucaj u poeziji D.Bajezidagica (umro 1566/1603), M.Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D.Mezakije (umro 1676/77), A.Rizvanbegovica - Stocevica (1839-1903), H.Rizvanbegoviceve (1845-1890).

2) Naziv bosanski nije uobicajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Baseskije) nego i kod Bosanskih muslimana koji su pisali alhamijado knjizevnost. (Spanjolska kovanica al agami=stran, tudj, bukvalno: strana knjizevnost).

Dok je turski jezik bio jezik administracije, sluzbeni jezik, perzijski je dominirao u pjesnistvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Medjutim, ti jezici nisu nikada usli u sire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

3) Konstantin Filozof (pisac s kraja 14 i poc.15 v.) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, ceski i hrvatski.

4) Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletacki knez u Kotoru kupio je petnaestogodisnju djevojku "bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

5) Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g.fra J.Arsenigu "bosanskim jezikom";

6) U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, poc. 17v.) spominju se uz ostale nase govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

7) Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, iliricki/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17 v. naovamo: Matija Divkovic, "Bosnjak rodjen u selu Jelaskama sjeverno od Varesa koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Ivan Frano Jukic, Martin Nedic, Anto Knezevic...

8) Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735, pise da u Bosni ima devet svecenika koji u vrsenju vjerskih obreda ispomazu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je ucenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

9) Evlija Celebija, turski putopisac iz 17 v., u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga cuvenog putopisa hvali Bosnjake, za koje kaze: "kako im je jezik, tako su i oni cisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rijecnik M.H.Uskufije.

10) Jedan od prvih gramaticara, Bartol Kasic (Pag 1575 - Rim 1650), rodjeni cakavac, odlucuje se za stokavstinu bosanskog tipa, kakva je Divkoviceva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) istice da je za stvaranje zajednickog knjizevnog jezika (lingua communis) u juznoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaze za bosanski slijedeci na taj nacin preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

11) Isusovac Jakov Mikalja (1601-1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649 zeli kako kaze da uvrsti "najodabranije rijeci i najljepse narjeceje" dodajuci da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepsi", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pisu.

12) Dubrovacki dramaticar Djore Palmotic, opredijelio se za govor "susjednih Bosnjaka", isticuci ljepotu toga govora.

13) Hrvatski pjesnik Andrija Kacic Miosic (1704-1760) autor "Razgovora ugodnog", snazno afirmise stokavstinu;svoju je "Korabljicu" " prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovica" u "jezik bosanski".

14) Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ceskog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljkovic (1732-1798).

15) Antun Kanizic, Franjo Marija Appendini (1808 u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u cijem predgovoru istice da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanskinajsavrseniji, Ivan Popovic (kojemu je bosanski govor medju slavenskim isto sto i aticki medju grckim), u nastojanju da Juzni Slaveni oforme jedinstven knjizevni jezik, zalazu se za usvajanje bosanskoga govora jos mnogo prije Beckog dogovora iz 1850. godine.

16) Alberto Fortis (1741 -1803. god 1774 u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu nasu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlackim, ali i bosanskim.

17) Mula Mustafa Baseskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Niksicanina (1780),koji govori pola turskim,pola bosanskim jezikom.

18) Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlicic (zupnik u Djakovu,1707) i Matija Petar Katancic (1831 u Budimu objavio u sest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

19) Prema svjedocenju Matije Mazuranica ("Pogled u Bosnu ucinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski pasa, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i istice "da je nas slavni bosnjacki jezik od svih najljepsi na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendise Bosnjacki".

20) Svoj jezik naziva bosanskim i Stocanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849).

21) Hercegovacki srpski prvaci, medju kojima i Prokopije Cokorilo, traze od Ali-pase Rizvanbegovica da se za vladiku postavi covjek vican bosnjackom jeziku. Bosanski biskup Vujicic jos je 1881 g. nas jezik zvao bosanskim.

22) I hercegovacki ustanici su ga tako zvali : Pero Tunguz, jedan od njihovih vodja, znao je reci: "Razumi me, coece, bosanski ti govorim !".

23) Autor prvog naseg stampanog alhamijado teksta, s prvim pokusajem stvaranja stabilnijeg arabickog pravopisnog uzusa za stampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inace je pripisivano Mehmedu Agicu iz Bosanskog Broda.

24) Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvodjenje narodnog jezika u skole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875.g., ovo je prva knjiga pisana arebicom a nasim jezikom, objavljena u Bosni) kaze: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani citab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku":

"Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji,
Svatko njime vama vikom besidi,
Slatka braco, Bosnjaci,
Hak (istinu) vam Omer govori".

Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

25) "Gramatika bosanskog jezika za srednje skole" nepotpisanog autora Frane Vuletica, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno skolstvo. Zemaljska vlada BiH stampala ju je 1880 g. Dozivjela je vise izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim sto od 1908 g. nosi naziv "GRAMATIKA SRPSKO-HRVATSKOGA JEZIKA".

26) Salih Gasovic, rodom Niksicanin, autor je Mevluda ("Casni mevlud na bosanski jezik ", Sarajevo 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Celebije) za ciji nastanak kaze:

"Molise me kolasinski prvisi,
Mevlud nami daj bosanski napisi".

27) Ibrahim Edhem Berbic stampao je "Bosansko-turski ucitelj" (1893 u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udzbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

28) Sejfudin Proho izdao je 1907 u Sarajevu "Tedzvidi-inas (na najlaksi i najkraci nacin bosanski jezik.)".

29) Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedzvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puske.

30) 1908 u Sarajevu se pojavljuje djelo M.Dz.Causevica "Bergivija", koje je urednistvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi opcenite koristi".

31) Arif Sarajlija takodjer je dao svoju verziju prevoda Mevluda S.Celebije, ("Terdzuman mevludski na jezik bosanski",Carigrad 1909).

32) Franjevci su 1894 g. otpisivali M.P.Desancicu da ne govore srpski nego bosanski.

33) Gradonacelnik Mostara I.Kapetanovic ne jednoj sjednici 1895 g. zabranjuje da gospodin Stagner nesto kaze na njemackom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Becu niti Gracu, vec u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

34) U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i sluzbeni, ali ga ta uprava poslije i napusta, akceptirajuci ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao cime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879 upotrebljavan je naziv bosanski jezik, kao sluzbeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stnoviste da se naziva "bosanski zemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879 vec je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907 g. odredjeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

35) Prvi stampani kalendar "Tursko-bosanski rjecnik" (Bitolj,1912)sto ga je sastavio Ahmed Kulender,


Zapazanja pojedinih autora i pisana o jeziku Bosne

1) Petar Kocic usprotivio se uticaju njemackog jezika i stila austrougarske administracije, jer to dovodi do "varvarstva… naseg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika… To nas kao stare i dobre Bosnjane mora boleti, jer je nas jezik i u najstarijim vremenima bio neobicno lijep i zvucan, mnogo ljepsi i narodniji od jezika u istocnim srpskim zemljama koji se razvio unekoliko pod uticajem vizantijske kulture i grcke sintskse". Navedeno prema: M.Sipka, jezik Petra Kocica, Radovi Instituta za jezik u sarajevu, knj.XIII, Sarajevo, 1987, 92.

2) Isidora Sekulic: "Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost ciste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo cudo proslosti, nego cudo sadasnjosti"

3)Aleksander Belic "….Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovackim i Danicicevim vojvodjanskim, narodna osnovica naseg knjizevnog jezika".

4) Mesa Selimovic : "Najsublimniji izraz cjelokupne nase narodne poezije, a mozda i naseg jezika uopste nalazi se u baladi

'Omer i Merjema':

"Djul mirise, mila moja majko,
cini mi se Omerova dusa".

5) Skender Kulenovic u "Ponornici" kaze: "Jos pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdasnji patarini govorili bi bosanski"

Navedeni podaci o bosanskom jeziku u knjizevnim djelima i historijskim izvorima znace sljedece:

1) Da ime bosanskog jezika ima visestoljetnu tradiciju, kakvu ima i bosanska drzavnost;

2) Da je to ime prisutno i u predosmanskom periodu;

3) Da se kroz cio osmanski period protese na sve tri nacionalne supine u Bosni (muslimane, katolike, pravoslavce), a tek krajem tog perioda sudava se na muslimanski krug usljed jacanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti kod bosanskog pravoslavnog i katolickog stanovnistva;

4) Da pokriva znatno siri teren od adminstrativnih bosansko-hercegovackih granica, osobno kod slavenskomuslimanskog stanovnistva.

5) Da je osnovno narodno ime jezika Bosanskih muslimana, ne samo u Bosni, sto pokazuje i najnoviji popis stanovnistva.


Glavne osobenosti govora Bosanskih muslimana (i uopste bosanskog jezika) su :

1) Siroka zastupljenost upotrebe turcizama;
2) Ocuvanje glasova h i f;

a)Upotrebu turcizama u nasem jeziku (i knjizevnom jeziku) najelementarnije prikazuje djelo Mese Selimovica "Dervis i smrt" i pjesma Skendera Kulenovica "Na pravi put sam ti, majko, izas'o".

b)Fonema h cini sastavni dio konsonantizma muslimanskog govora, tj. da je cuvanje h opstemuslimanska crta, dok se taj konsonant kod katolika i pravoslavaca, po pravilu, gubi. Dok je kod muslimana h zastupljeno npr. dodjoh, kod Hrvata i Srba ga nema ili kao sto ga nema niti kod irenica (stra, gra) umjesto strah, grah i dr. Dok je odlika muslimanskih govora primjena foneme h , kod Hrvata i Srba se najcesce uklanja sonantima "v" i "j" (uvo, njijova, snaja). Umjesto "h" u tim govorima je cesto "k" (dodjok), ili "g" (od njig, uzeg). Sto se tice imena lijepo se "h" u izgovoru spominje (Haso, Huso, Husnija, Hercegovina), dok je to kod Hrvata i Srba (Aso, Uso, Usnija,Ercegovina). Mogli bismo navesti veliki broj primjera, ali nam to sada nije potrebno.

Bosanski jezik nije djelo pojedinaca: stvarali su ga Bosanci, stoljecima. Stoga uopste nije "politicko nasilje nad jezikom" reci da Bosanski muslimani govore bosanskim jezikom.

A sto se tice spoljne historije naseg standardnog jezika, zapavo je svojevrsna prica o tradiciji unitarizma na ovim prostorima i nju ovdje nije vrijedno niti spomenuti.


" Cuvaj rode, jezik iznad svega,
U njem zivi, umiri za njega".
23.04.2009.

DIVAN

U osmanskoj literaturi u vremenu o kome govorimo (1463-1878) dominira divanska poezija.

To je definicija za literaturu nastalu sa osmanskim dvorom koja i nastaje s njim, odnosno pocetkom Tanzimata. Ona nije karakteristicna samo za Osmansko Carstvo, zahvatala je i mnogo sire prostore sa lokalnim specificnostima.

Divanska poezija ima svoje zakonitosti kojih su se pridrzavali svi koji su joj pripadali. Ona bastini dosta od Iranaca i Arapa, ne samo u formi nego i u tematici i leksici. Zato je pisanje ove knjizevnosti od autora zahtijevalo ne samo poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i perzijskog i arapskog jezika.

I kod nas divanska knjizevnost pocinje dolaskom osmanskih Turaka i opcenito islamske civilizacije. Prvi nasi divanski pjesnici su i prvi intelektualci obrazovani u nekom od islamskih centara, prije svih u Istambulu. Ti pjesnici, vec su se u medresama u Bosni susreli sa tom poezijom, a u daljem usavrsavanju odredjenih znanosti i jezika poceli su i sami pisati. Oni su se tu susreli sa vec formiranom turskom divanskom skolom.

Tako prve pjesnike imamo vec u 15. stoljecu. Divanska i poezija persijskih i arapskih klasika bila je prisutna i u tekijama, koje se takodje osnivaju u tom stoljecu.

Za divansku poeziju karakteristicno je da je to stvaralastvo visokointelektualnih krugova i da je njima namjenjeno. Ta poezija puna je arapskih i persijskih termina i fraza, likova iz tih tradicija, te simbola iz predislamske i islamske epohe. Stoga je ona, uz vrlo strogu unaprijed odredjenu formu, metaririmu, stavljala pred autora i druge teske zahtjeve, ali isto tako i pred citaoca.

Iako je zasnovana pretezno na zasadama islamske religije i tradicije, iako cesto ima cisto vjerske teme i motive, ona se ne moze oznaciti kao religijska poezija.

Divansko pjesnistvo pociva na bejtu (distihu) koji je zasebna sadrzajna cjelina, poruka, pa se moze izluciti iz pjesme, a da sadrzi svoj smisao i znacenje i da ne narusi arhitektoniku cjeline. Divan-zbirka te poezije je komponiran po odredjenim uzusima izadatim vrstama.

Potpun divan sastavljen je iz vise od deset razlicitih zanrova po tematskoj hijerarhiji.

Gotovo je obavezno da svaki divan sadrzi tevhid ili tehlil kao uvod u cjelinu. U njemu pjesnik ocituje Bozije jedinstvo i pjeva u Njegovu slavu, a zatim obicno iznosi svoje meditacije o smislu svijeta i ljudskog postojanja. Slijede zatim, munadzatinat, ode Bogu i Poslaniku Muhammedu a.s.

Obavezan dio divana je kasida, koja nema manje od trideset stihova a cesto sadrzi preko stotinu.

Tu su jos lirske vrste preuzete iz persijske knjizevnosti gazel i rubaijja.

Medju ostalim vrstama su jos kit'e (epigrami), terkibi-ibend u kojem se jedna strofa ponavlja kao refren i terdz-ibend gdje se ponavlja posljednji stih.

Kao zasebno pjesnicko djelo a nekad i kao dio divana javlja se mesnevija, pjesma vrlo bogatog tematskog kruga.Ona je najcesce vjerska pjesma, koja uzima sadrzaje iz Kur'ana i hadisa, ili opisuje zivot ili smrt Poslanika Muhammeda a.s.

Ponekad se u divanu nadje i pjesma o gradovima, kao i tarih mada se cesce javljaju samostalno.

Divan, naravno ne mora da sadrzava sve ove vrste. Zapravo su rijetki, a to su oni klasicni, u kojima se mogu naci nabrojane i jos poneka forma.
23.04.2009.

MUSA CAZIM CATIC





"Nacelo je, da pjesnikova djela moraju biti tako napisana, kako mogu sluziti kao ogledalo stoljeca, u kojem je pjesnik pripadao i sviju dogadjaja, koje je pjesnik vidio ili o njima cuo."

Gdje se rodio i sta je radio Musa Cazim Catic?


Rodjeno mu je ime Cazim, a Musa mu je nadimak.

Rodio se u Odzaku u Posavini "na Mevlud one godine kad je Svabo dosao u Bosnu", a to je 12. marta 1878. godine u sitno posjednickoj porodici. Otac njegov Hasan, bio je bojezljiv, ali je vodio strogo racuna o obrazovanju svoga sina.Zbog toga je Cazim jednovremeno pohadjao mekteb (pocetnu vjersku skolu) i osnovnu skolu, koju je zavrsio poslije oceve smrti. Majka mu se poslije smrti muza preudala za Aliju Dervica, brijaca iz Tesnja, i kad je Cazim zavrsio osnovnu skolu, preselili su se u Tesanj, gdje je on ucio zanat kod svoga ocuha i istovremeno pohadjao tesanjsku medresu u kojoj je osobit utjecaj na nj izvrsio tesanjski muftija Mesud efendija Smailbegovic.

Bio je izuzetno darovit ucenik, pa je vec u medresi dobro naucio arapski, turski i perzijski jezik. Iz toga doba ostala su mu u rukopisu nekolika manja prepjeva s turskog jezika, kao i par naivnih, vrlo slabih izvornih stihova. Godine 1898., kad je navrsavao dvadesetu godinu zivota i kad je morao da bude regrutovan, pobjegao je u Tursku da bi izbjegao vojnu obavezu. U Carigradu se upoznao sa Osmanom Djikicem, tada ucenikom Sultanije (plemicki licej). Pred polazak u Tursku dao je punomoc svome ocuhu da proda jedan dio njegove zemlje i da mu od toga novca salje mjesecno po 50 kruna. U pocetku posiljke su isle redovno, ali su kasnije prestale stizati, pa je zbog twskih materijalnih prilika morao napustiti skolovanje i vratiti se u domovinu. Iz Beograda su mu Osman Djikic i Avdo Karabegovic, koji su ga upoznali i s Jovanom Skerlicem, omogucili povratak u Tesanj.

Vec u Turskoj pocele su njegove materijalne nevolje koje su, vjerovatno, utjecale na gubljenje zivotne orjentacije njegove. Poslije incidenta s ocuhom i majke zbog neracionalno potrosene njegove imovine veze s porodicom postale su vrlo labilne i jedina cvrsca veza bila je njegova sestra Hasnija rodjena onih dana kad im je otac umro. Odmah po povratku iz Turske uzet je u vojsku koju je sluzio tri godine u Tuzli i Budimpesti. Tada pocinje i njegova suradnja u "Bosanskoj vili" sa izrazito nacionalistickim i antiaustrijskim pjesmama. No averzija prema vojsci i Austriji brzo je splasnula i on je cak dobio cin strazmestra (narednika), a vec je tada usvajao i navike boemskog zivota. Nakon odsluzenog vojnog roka uz pomoc i nagovor muftije Smailbegovica 1902. godine ponovo je otisao u Carigrad.

Jedno vrijeme je slusao predavanja u Mektebi Numunci Terreke medresi, ali - nezadovoljan nacinom obuke - polozio je diferencijalni ispit iz opceobrazovnih predmeta, upisao se u cetvrti razred gimnazije i zavrsio ga. Materijalne neprilike ponovo su ga prisilile da se vrati u Tesanj. Potporom Ademage Mesica otisao je u Sarajevo, polozip prijemni ispit i upisao se u Serijatsku sudacku skolu (Nuvvab), koja je pripremala ucenike za visa vjerska zvanja i serijatske suce.Veoma neuredan zivot, nocni izlasci iz internata i pijanke cesto su ga dovodili u sukob sa strogim internatskim propisima tako da je u cetvrtom razredu iskljucen iz internata, a kasnije i iz skole. Zavrsni peti razred polozio je kao privatan ucenik tek po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade u Sarajevu i uz pismenu obavezu da nece reflektirati na mjesto serijatskog vjezbanika i suca.

Diplomski ispit polozio je 3. novembra 1908. godine. Uz potporu Ademage Mesica otisao je u Zagreb i 1909. i 1910. godinu proveo kao student Pravnog fakulteta, ali ni jedan ispit nije polagao. Potpuni nemar za studije, stalno piancevanje po gostionicama i kafanama, skromna sredstva stecena knjizevnim radom vise nago oskudnom pomoci svoga mecene zbog boemskog zivota, beskrajni razgovori o knjizevnosti s Matosem i drugim hrvatskim pjesnicima, koliko god su bogatili njegov duh i uvlacili ga u pjesnicki svijet, toliko su mu donosili neprilika i odbijanje pomoci onih koji su ga inace materijalno potpomagali. Koliki je bio njegov nemir prema svemu sto nije spadalo u sferu njegovog interesovanja i dnevnih preokupacija pokazuje ovaj slucaj:

Pjesnik Ivan Turski potrazio ga je jednog dana u Kazalisnoj kafani , upoznao se s njim odveo ga I jednu radnju i potpuno ga odjenuo i obuo.Par dana nakon toga Catic je sve zalozio, s drustvom propio i ponovo se nasao u svom pohabanom odjelu, jer zalozene stvari nije mogao iskupiti ni tada, ni ikada poslije. Bez materijalnih sredstava morao se povratiti u Tesanj. Privremeno se zaposlio u banci i opet bio otpusten zbog neurednog zivota. Ni u Bijeljini kao pisar u gruntovnici nije dugo ostao. Jos jednom je bio pokusao da studira pravo u Zagrebu, ali drustvo i stari boemski zivotodvukli su ga opet od studija, pa se ponovo vratio u Bosnu, povremeno i kratkotrajno nalazeci posao u listovima Muslimanska sloga i Sarajevski list u Sarajevu ili u banci u Tesnju. To je i najteza godina njegovog zivota. Iz njegovih sacuvanih pisama vidimo kakve je teske casove prozivljavao i kako mu je bila veoma bliska ideja o samoubistvu. Ali, istovremeno je upravo zacudjujuca njegova stvaralacka aktivnost i plodnost.

Nikada, ni prije ni poslije, nije stvarao vise ni bolje nego godine 1912. Kakve je teske casove prozivljavao te godine svjedoci ova potresna prica njegovog mladjeg druga i pjesnika Nazifa Resulovica koji je 1912. godine bio ucitelj u Odzaku: "Polovinom aprila 1912. godine a jednog krasnog predvecerja cobancad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga cudaka gdje lezi pod sljivama... U tom zapustenom cudaku panduri otkrise Musu Catica koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava a pracen bijedom i nevoljom, bijase krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stricevica (Mehmeda) i spasi napaceno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred Odzakom je sacekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prodje onako otrcan i neugledan"... Tu mu je stigla od Ademage Mesica novcana pomoc i poziv da dodje u Tesanj. Predkraj maja napustio je zauvjek svoje rodno mjesto.

Ademagin poziv uslijedio je na ocajnicko pismo Caticevo od 15. maja 1912. godine u kome nagovjestava da bi mogao dokoncati u valovima Bosne ako mu se ne pomogne i ne nadje zaposlenje. U Tesnju je ostao do pocetka januara 1913. godine kad je tamo dosao mostarski knjizar, kasnije vlasnik stamparije i casopisa "Biser" Muhamed Bekir Kalajdjic koji ga je nagovorio da podje s njim i preuzme urednistvo "Bisera". Materijalno osiguran ali i zarobljen radom, s ogranicenjima koja mu je Kalajdjic - uz krace i dozvoljene ekskurzije radi relaksacije - cak i u njegovom privatnom zivotu postavio, Catic je neshvatljivo mnogo radio. Za godinu i po dana (do mobilizacije); pored uredjivanja "Bisera" i suradnje u njemu, za Kalajdjicevu Muslimansku biblioteku preveo je ili napisao 12 knjiga.

Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine i uskoro zatim mobilizacija povukli su i Catica u vrtlog ratnih zbivanja. Najprije je mobilisan u Tuzlu, a ubrzo premjesten u Oerkeny u Madjarskoj. Tu ga stega njegovog poslodavca nije mogla doseci i on se ponovo prepustio boemskom zivotu koji ga je vrlo brzo odveo u smrt. Kad se jedne noci u zimu 1914. godine u Oerkeny-u vracao u kasarnu pijan sa jedne zabave, pao je u snijeg. Nasli su ga u snijegu polumrtva. Nahlada se brzo razvila u tuberkolozu, pa je polovicom marta 1915. godine otpusten kuci kao neizljeciv. Upravo je tragicno jedno njegovo pismo iz ovih dana i povodom otpustanja iz bolnice. Molio je da ga zadrze u bolnici jer je bio beskucnik, a ustrucavao se da ga siromasna sestra Hasnija izdrzava. Ademaga Mesic stavio mu je na raspolaganje posebnog lijecnika i sve sto mu treba, ali on je bio neizljeciv.

Umro je 6. aprila 1915. godine navrsivsi tek 37 godina zivota. Ratne prilike vjerovatno su bile uzrokom da ni jedan dnevni list ni casopis nije cak ni registrovao njegovu smrt. Tek godinu dana kasnije, u antidatiranom trobroju "Bisera" izasao je topao enkrolog od njegovog druga i prijatelja Semsudina Sarajlica, a iste godine i kraca biografija i prikaz njegovog knjizevnog rada u "Sarajevskom listu" od Hamzalije Ajanovica. Petogodisnjica smrti Caticeve obiljezena je jednim brojem "Novog vijeka" (Sarajevo) prilozima njegovih najblizih suradnika: Abdurezaha Hifzije Bjelovca, Saliha Mesica, Hamdije Kresevljakovica, Huseina Djoge (Dubravsica) i drugih. - Manjim prilozima u casopisu "Novi behar" evocirana je uspomena na pjesnika povodom 25-godisnjice i 30-godisnjice njegove smrti i ....Musa Cazim Catic je potpuno pao u zaborav.

U citavom ovom razdoblju samo su napisana dva solidna eseja o pjesnikovom knjizevnom radu: od Tina Ujevica i Ahmeda Muratbegovica. - Tek 1928. godine, prigodom proslave 25-godisnjice Muslimanskog kulturnog drustva "Gajret" izdata je mala zbirka njegovih izabranih pjesama u redakciji A. H. Bjelevac i s predgovorom (biografijom) od Hamdije Kresevljakovica. Tom prilikom otkriven je i nadgrobni spomenik na do tada zapustenom grobu pjesnikovu. I kao sto to obicno biva kad su djela jednoga knjizevnika razasuta po vec rijetkim i tesko dostupnim casopisima i listovima, sacuvanim iskljucivo u vecim bibliotekama ili kod starijih pasioniranih bibliofa, izgubi se svako sjecanje na covjeka koji je u kulturnom zivotu jednoga naroda predstavljao znacajnu velicinu. Takva sudbina pratila je i Catica, za cijeg je zivota (1914.) objavljena jedina zbirka njegovih pjesama, danas vec prilicna bibliofilska rijetkost, nazalost ne i najboljih, nego samo nastalih do 1908. godine i po izboru nakladnika a ne autora. U posljednje vrijeme nesto zivlje zanimanje za nasu kulturnu bastinu, njeno osvjetljavanje kao i ukazivanjena vrijednost koje su je stvarale, izvuklo je i Catica iz zaborava.

Pedesetogodisnjica njegove smrti animirala je, u prvom redu, gradjane Tesnja, grada koji je on osjecao kao svoje rodno mjesto i u kome je svaki put nalazio utjehu i utociste, pa i posljednje, da dostojno oboljeze ovu obljetnicu, uz ostale kulturne manifestacije, izdavanjem studije Musa Cazim Catic, a zatim i izdavacko poduzece "Zora" da ukratkom razmaku izda Caticeve Izabrane pjesme i izbor Pjesama u ediciji "Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti"(!?). Pojavu sve tri ove knjige naucna i kulturna javnost toplo je pozdravila i recenzijama o knjigama ukazala na neospornu umjetnicku vrijednostpoezije ovog sticajem prilika zaboravljenog pjesnika. Prezentirajuci povodom proslave 90-godisnjice pjesnikovog rodjenja Sabrana djela Muse Cazima Catica javnosti se pruza mogucnost da svestrano upozna stvaralacki rad ove tragicne licnosti, cija je sudbina slicna sudbini mnogih njegovih suvremenika - fizicki slomljenih nedacama zivota, alii duhovno jakih da nadzive svoju smrt i svoje vrijeme i da ostave trajan spomenik svoga bitisanja.

05.02.2009.

SAFVET BEG BASAGIC



Biografija

Safvet-beg Basagic rodio se 6. maja 1870. Godine u Nevesinju. 1882. Godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je zavrsio ruzdiju, a od 1885. Do 1895. pohadjao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. Do 1899. slusao je orijentalne jezike i historiju na Beckom univerzitetu. Poeziju je poceo pisati jos kao ucenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Becu priredio je za stampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovacke dubrave), a tada pise i prve znanstvene radove i prikuplja gradju za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokrece zajedno sa Edhemom Mulabdicem i Osmanom Nuri Hadzicem list Behar.

Od 1900. do 1906. radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji. 1903.g. osniva drustvo Gajret, a potom i drustva El-Kamer i Muslimanski klub. 1907. pokrece list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Bec i pristupa izradi disertacije Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je odbranio 1910. godine.

Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanski sabor i odmah potom, poslije smrti Ali-hodzabega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom polozaju ga je zatekao i slom Monarhije.

Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.

Umro je 9. aprila 1934.g. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove dzamije.

Lijepa djela nam je ostavio u amanet,a samo jedna poput ove “Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine je pravi biser i mehlem za zednu dusu. U predzadnjem dijelu svoje knjige nudi nam izvornu gradju o poeziji nastaloj od nasih ljudi u vrijeme vladavine Osmanlija,pa zelim te dijelove pribliziti svima onima koji osjecaju zedj i potrebu da se napiju sa ovog izvora, jer knjiga je stampana u samo 3000 primjeraka:

Ta smiluj se na te suze -
Drobni biser moga oka
Znas,da zenski soluf pada
Od pogleda - od uroka?

Znam ja,duso,sto skrivas
svoga lica krase;
Jer na vjetru bez zastora
svijece se gase.

Dok god gledam anber - soluf
Sto se po tvom gjulu svija
Mislim,da se,sto misk sipa
Po has-basci seta zmija.

Ja sam prosac dragoj,koju
Danicino lice krasi,
Sto no,kad pred sunce stane,
Mjesecevo svjetlo gasi.

Sevdalije

Stoj, i ne plasi se,
moj idole p'jani,
Da jedan cas
od te casovite noci
Prozivimo
ovdje s mirom –
na tenhani.
Nestalan je svijet,
sve ce bit i proci.
Ko zna,
mozda sad smo
na raskrscu puta!
Ko zna hocemo l' se vise
igda sresti
U svijetu,
kud kob
i po noci luta
Trazec gdje ce koga
u sreci pomesti.
Veleban je azil
u prirode krilu,
Kad se u njem' dusa
mahmurna odmara!
A ljubav u tome
tihome azilu
Casak rajske srece
i uzitka stvara.
Stoj,
i ne zapaj se!
Vrijeme ce doci
Kada ces se kajat
sto nijesi htjela
Slusati me;
jer ce sve biti i proci:
Ti, i ja,
i mladost,
zar i radost c'jela;

Hasbihal

Sjecas li se joste,
Mirza,
kad si bio d'jete malo,
kako bi ti mirno
srce od miline zaigralo,
kad s' iz usta svoga oca
"Kaside-i Burde" slus'o
i poletnim mislima se
do zanosa dizat' kus'o?
Sjecas li se:
kako pjesnik
u visokoj pjesmi zbori,
kad mu dusa u ljubavi
pram ljubljenom Bicu gori?
Ja se svega dobro sjecam
kao da je juce bilo!
Kako ne bih sjecao se,
kad s' o Bicu govorilo,
koje moju dusu hvata,
k'o sto brsljan hvata granje,
i ta moja uspomena
Najvise je moje znanje.
Eto tako od djetinjstva
moj duh
Njega vjecno prati
i kusa Ga opjevati,
al' ne moze da Ga shvati.
Ko ce shvatit' ono Bice,
kome Bog "Levlake..." rece,
kad Ga pozva
u posjetu - na mubarec-
Miradz vece.
Ko ce shvatit' Bice,
koje citat', pisat' nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvisenu vjeru dalo.
Kol'ko god je moja masta
uzdizala laka krila, -
do Njegova dostojanstva
nije nikad doletila.
Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv'jece zemne srece –
u taj Mevlud ukitile.
Hodi, srce,
da u dvoje danas
slozno zapjevamo –
i oduska svom veselju
na ovome mjestu damo.
Sto da vise
razbijamo glavu: s biti i ne biti?
kada cemo,
kud sve ide,
morat' ici - i ja i ti.
Sermija je mog zivota:
kao sunce svjetlo celo,
a uz gr'jehe naci ce se –
i gdjekoje dobro djelo.
Osim toga u Svemilost
izgubio nisam nade;
a na Sudnjem danu znadem,
Zagovornik da imade,
koji ce i gr'jesnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje;
jer nikada nisam rek'o:
jedno - moze biti - dvoje.

Izvod iz Mevluda

Proljetno vece na zemlji sniva;
po nebu plavu zvijezdje pliva.
Lahoric nocni lagano puse
i hladi zegom umorne duse.
K'o iza rosne proljetne kise
sve nekim svjezim zivotom dise,
sve neSto tiho sapuce i veli,
sve nesto tajno trazi i zeli,
sve nesto rado gleda i slusa,
sve nesto novo saznati kusa,
jer tako divne proljetne noci
vidjele nisu nicije oci.
To vam je bilo prvog rebi-a,
dvan'est noci –
kad Arabija najljepse dane
u dnevnik pise
i svjezeg cv'jeca mirisom dise,
U Arabiji nasred Hidzaza
imade jedna mala oaza,
koja se zove Batha-u-Mece;
u toj oazi, u kuci srece,
jedna lijepa i mlada zena
lagano hoda k'o da je sjena.
Zastane casak,
pa opet podje,
dok tajni glas joj do uha dodje:
"Amina! de se na silte spusti
i ove rijeci odmah izusti:
"Boze! moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu skodio ne bi!"
Kada to rece, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na carim' prirode topi,
dok sanak slatki oci joj sklopi.
Kad je zaspala, sanak je snila –
i lijep prizor na snu vidila.
Snila je: kako meleca jata na zemlju slaze –
i oko vrata njezine kuce gledaju,
vire i tihim glasom uce tekbire.
U to od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruze –
i pred nju pocnu sipati ruze.
Lagano kolo okolo krecu,
pjevaju radost, pjevaju srecu:
koja ce tminu sa zemlje dici,
pa cak i do nas u Bosnu stici.
Dok se najednom otvore vrata –
na ruci drzec casu od zlata –
hurija jedna dodje i stade
i sretnoj majci casu dodade.
To vam je casa serbeta bila
sa rajskog vrela –
sa Selsebila.
Kad popi casu blazena mati,
iz njene kuce zapoce sjati
svjetlo poput bozanskog nura,
kakono sjase sa Sina Tura.
U tome casu hazret-Amina
rodi ko zlatnu jabuku sina.


Poljubac

Ja ne pojmim istocnu uljudbu,
Koja brani poljubiti luce,
Ako znade sta golub zahtijeva
Kada pokraj golubice guce.
Poljubac je neduzno uzdarje,
Sto ga golub golubici dade,
Da gukanjem otkrivenu ljubav,
Pred prirodom svecano priznade.
Ja se u tom s istokom ne slazem,
Vec za pjesme poljupce zahtijevam,
To i tebi evo, Zlato, kazem,
Ako zelis da te ja opijevam.
Daj poljubac, vise ga ne stedi,
Da ti pjesmu u zanosu pojem,
Sto iz duse zarke se cijedi,
Kad zadrsce na poljupcu tvojem.


Safvet-beg Basagic

Moje srce nije ogledalo
Po kojemu prasina se hvata
Moje srce Dzemova je casa
Kroza nj vidis sliku Harabata.
Kada vino iz Dzemove case
Kroz vijekove toci se i pije,
Zasto ne bi moje srce bilo,
Na godine vrelo poezije


Bibliografija

1.Trofanda iz hercegovacke dubrave (1890 - 1894).
2. Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine (1463 - 1850), Sarajevo, 1900.
3. Abdullah - Pasa , Sarajevo, 1900.
4. Pod ozijom ili krvava nagrada. Sarajevo, 1905.
5. Misli i cuvstva (Nove pjesme). Sarajevo, 1905.
6. Gazi Husrevbeg (U spomen cetiristogodisnjice u Bosnu).Sarajevo, 1907.
7. Uzgredne biljeske I . Pricice i dosjetke za mladez pribrao, Sarajevo,1907.
8. Najstariji ferman begova Cengica. Sarajevo, 1907.
9. Bosnjaci i Hercegovci u Islamskoj knjizevnosti I. Sarajevo, 1912.
10. Izabrane pjesme. Sarajevo, 1913.
11.Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke. Sarajevo, 1917.
12. Najstarija Turska vijest o Kosovskom boju. Sarajevo, 1924.
13. Mevlud. Po muteber citabima spjevao, Sarajevo, 1924.
14. Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Zagreb,1931.
15. Odabrane pjesme. Sarajevo, 1944.
16. Izabrana djela. Priredio Muhsin Rizvic, Sarajevo, 1971. Bosnjaci i Hercegovci u Islamskoj knjizevnosti. Prvi dio priredio Dzemal Cehajic. Drugi dio priredio i napomene Amir Ljubovic, Sarajevo, 1986.
17. Nizamul-Alem. Prevod Safvet-bega Basagica, a napisao Hasan Cafi Pruscak., Sarajevo, 1919.
18. Omer Chayyam: Rubaije. Prevod, Sarajevo, 1928.
04.02.2009.

BOSANSKOHERCEGOVACKA EPIKA

Ova je stranica u potpunosti rezultat velike Kolekcije Milmana Parrya koji je Avda Medjedovica i otkrio. Cilj stranice je da se prezentiraju najvaznije cinjenice o Avdu Medjedovicu, te donesu nekoliko stotina stihova iz njegovog ponajboljeg epa ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA. Neka ova stranica bude skromni doprinos ocuvanju kulturnoga blaga bosanske provenijencije. Sto se pak samoga epa tice, valja takodjer napomenuti cinjenicu da je ovaj ep prvi put objavio zasluzni istrazivac bosnjackog kulturnog blaga Friedrich Salomon Krauss 1886. u Dubrovniku (Smailagic Meho” Pjesan nasih Muhamedanaca”. Zabiljezio Friedrich S. Krauss. U Dubrovniku 1886.), ali je taj ep imao svega oko 3000 stihova. Zaslugu za objavljivanje epa u novije vrijeme u Bosni i Hercegovini ima svakako Enes Kujundzic. (Enes Kujundzic, Zenidba Smailagic Mehe, Svjetlost, Sarajevo, 1987). Valja jos jednom jasno naglasiti cinjenicu da su tvorci tzv. "Homeroloske skole" Milman Parry (1902-1935) i Albert Bates Lord (1912-1991), najbolji poznavatelji svjetske epike, dali izvanredan i nemjerljiv doprinos proucavanju bosnjacke epike i uvodjenju iste u vrhove svjetske epike.


O kakvim se dometima te epike radi najbolje govore slijedece Lordove rijeci da medju modernim usmenim pjevacima nema nijedan ravan Homeru ali "Avda Medjedovica iz Bijelog Polja, u Jugoslaviji, izdvajam kao najblizeg velikom majstoru... On je nas savremeni balkanski pjevac prica." Djenana Buturovic, nas najbolji poznavalac epike, istice da da je Avdo bio nepismen te da je imao "izuzetnu zelju da nauci pjesmu koju cuje. Uz to je imao talenat da komponuje po zakonima poetike usmenog pjesnistva, vladao je oblicima, tematikom i multiformama usmenog tradicionalnog naslijedja. Njegova zrelost je opravdala mjesto najboljeg nakon Homera." (Djenana Buturovic, Usmena epika Bosnjaka, Sarajevo, 1995, str. 200).


U Danskoj Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu, nalaze se vise tomova usmenog blaga Bosnjaka, pod nazivom "Serbo-Croatian Heroic Songs", koje je objavio ugledni Harvard University, odnosno njegov Center for the Study of Oral Literature.Vrsni poznavaoci juznoslavenskog (a posebno bosnjackog) usmenog stvaralastva Milman Parry i Albert Bates Lord, koji su prije punih 65 godina dolazili na prostore bivse Jugoslavije, vodjeni zeljom da upoznaju i perom i magnetofonom zabiljeze, neiscrpno narodno blago sto ga je bosnjacki covjek stoljecima stvarao i brizno cuvao. Jedan od takvih ljudi bio je i AVDO MEDJEDOVIC iz Bijeloga Polja, koji je pomenutoj dvojici naucnika, u periodu 1933-1935, kao i 1951, pjevao brojne junacke pjesme, medju kojima i napoznatiju i najbolju ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA, koja ima ukupno 12310 stihova, te se ti stihovi, poslije Homerovih, ubrajaju kako za NAJDUZA, tako i za NAJBOLJA ostvarenja te vrste: "It is the longest single dictated oral traditional epic text ever collected and published in its entirety from any tradition in the modern world". (Vol. VI, Prolegomena, p. 1; Foreword, p. XII). Jedna od najvecih vrijednosti ovog njihovog ostvarenja lezi u tome da su oni autenticno biljezili govore, kao i stihove, svih ljudi sa kojima su dolazili u kontakt. Time su u potpunosti ocuvali autenticnost jezika, a ujedno dali ogroman doprinos za poznavanje jezika te sredine.

Na pocetku vol. IV (str. 1-54), dat je veoma opsiran intervju sa Avdom Medjedovicem, u kojem on objasnjava kako je naucio tako veliki broj stihova. Prema evidenciji, Avdo je u samo 11 pjesama ispjevao 126684 stiha, a kada se uzme u obzir koliko pjesama Avdo zna, onda se da pretpostaviti da je taj broj doista ogroman. Evo sada citave liste pjesama koje Avdo zna. Stihovi su vjerno preneseni iz originalnog izdanja, objavljenog 1974. Brojke u zagradama oznacavaju broj stihova date pjesme.



Repertoar pjesama Avda Medjedovica


Sultan Selim uzima Bagdat
Kosovska bitka
Sultan Bajazit
Boj na Temisvaru
Hajdar Alajbeg vodi svatove u Stambol
Djerdjelez Alija i Vuk Jajcanin
Djerdjelez Alija i Sibinjanin Janko
Bolovanje Djerdjeleza...
Boj na Osjeku
Osmanbega Sestokrilovica scer...
Pogibija lickoga bega na Kunaru (6804 stiha)
Serdar Mujo osvecuje bega Lickoga... (6810)
Dolazak Cuprilica u Travnik (6812)
Pavicevic Luka izbavlja djecu Delibegovica iz Kajsara (12441)
Pasa Atlagic zeni sina iz Bihaca...
Beg Mustajbeg u robiji Janoku
Omer Hrnjicic izbavlja oca i amidzu iz Maltije
Luka iz Kotara ukro djogata Orlanovic Muja
Bolovanje cara Dusana u Prizrenu (12463)
Sultan Ahmetovu scer zazavtijo crni Arap...
Kralj iz Asara iste glavu Djerdjelezovu u cara (12379)
Sjajni Sulejman prosi djevojku...
Zarobljenje Glamockog Rama i trides' drugova u Francesku
Robija Tala Oraskoga osam godina u Ozimu... (12428)
Robija Mujove Ajkune u Oblic
Nakic Husein zarucijo curu...
Mujo i Halil ufatili Kostres harambasu (12427)
Pinjo iz Beca napada na sultana Sulejmana...
Zenidba Maksima Crnojevica
Kralj Vukasin i Momcilo vojvoda
Hrnjica i Halil i sedam begovije' bajraktara...
Robovanje Alagica Alije i Begzadic Rizvana u Zadru
Kara Omeraga u zindanu u Lengeru... (12465)
Ograsic serdar podize Bosnu...
Zenidba hadzi Smailagic Meha (12310)
Bosnic Mehmed izbavlja Fatimu Hadzikapetanovu iz Arsaga
Zenidba Vlahinjic Alije Zlatom Alajbega iz Klisa (12375)
Robija Fatime Rama Glamockoga u Sinje...
Zadrani ukrali bega Lickoga ispred kule...
Filip Madzarin ugrabijo Begzadu...
Zenidba Mujova Halila...
Zulum Murtata vezira u Budimu...
Brdljickog ajana Fatima zarobljena...
Mujo Hrnjica okrece vojsku na Timok...
Mejdan Jankovic Stojana i Mujova Halila na Zecevu...
Bojicic Alija prosi Begzadu begovu...
Mujov Halil i Cirko od Djirita dijele mejdan...
Marko Kraljevic i Musa Kesedzija
Smrt kralja Vukasina na Marici
Sultan Sulejman izbavlja sceri iz Kandije
Zenidba zmaj ognjenog Vuka iz Budima...
Robovanje Djerzeleza...
Robovanje carske sultanije...
Sultan Selimove dvije sceri zarobljene u Kandiji... (12447)
Zenidba Lalica Ahmeta iz Udbine...
Udaranje Muja Hrnjice...
Zajimbegova zendiba u Budimu
Novo buljukbastvo Bojicic Alije
04.02.2009.

BOSNJACKE BALADE

Termin balada cuva sjecanje na vezu ove pjesme sa plesom ( tal.balare - plesati ) uz koji je u zapadnoevropskim knjizevnostima pjevana.U juznoslavenskim knjizevnostima, u kojima je znatnije nego u zapadnoj Evropi balada ukorijenjena u usmenoj knjizevnosti,ova je pjesma pjevana nerijetko u kolu.Bosnjackoj baladi svojstven je poravni napjev,u kojem se preplicu istocnjacki islamski uticaji sa zatecenom starobosanskom osnovom.Oblikovana je najcesce desetercem,uglavnom epskim,rijetko lirskim,te simetricnim i nesimetricnim osmercem i trinaestercem,u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova.

Pjevana je u kolu ili mimo njega,ali i pojedinacno,muskim i zenskim glasom (ponekad uz okretanje tepsije),te uz pratnju saza,a u novije doba harmonike i violine.Balada se usredsredjuje na jedan kljucni prizor i ostavlja zacetak sukoba,kao i ugodjaj da se podrazumijevaju i naslute ili se samo ovlas naznacava.Likovi se otkrivaju kroz radnju i izjave,otvoreni moralisticki komentar u vezi sa ponasanjem junaka potisnut je,a motivacije je rijetko izrijekom data.Opis,bez obzira kakve je naravi,u baladi je kratak i uobicajen,prijelazi izmedju pojedinih prizora su nagli, vremenski pomaci tek ovlas naznaceni.Kljucni dogadjaji i osjecanja saopcavaju se u bolnim,zustrim dijalozima.

Najstariji zapisi bosnjacke balade nalaze se u tzv.Erlangenskom rukopisu,zbirci pjesama koje su biljezene oko 1720.godine.O licnosti autora ovog zbornika ne zna se nista pouzdano,kao niti o okolnostima pod kojima su bosnjacke pjesme biljezene - ne zna se nista ni o putu koji su bosnjacke balade presle do konacnog zapisivanja u rukopisu koji je pronadjen u Univerzitetskoj biblioteci njemackog grada Erlangena.Ko su bili nepoznati pjesnici,gdje i pod kojim okolnostima su pjevali ili kazivali balade,ostat ce vjerovatno zauvijek nepoznato.

U rukovijeti muslimanskih pjesama Erlangenskog rukopisa nalazi se pet balada sa temama i sizeima u bezbroj varijacija:nesretni zaljubljenici koji sa smrcu zapecacuju svoju ljubav,odani momak koji i u grobu zali za svojom ljubom “jedinom u majke”.Sa dosta sigurnosti moze se tvrditi da su sve te balade uoblicili bosnjacki pjesnici,a potrebno ih je razlikovati od onih pjesama Erlangenskog rukopisa u kojima samo imena junaka ili tematika upucuju na muslimansku sredinu.

Kao primjere cemo navesti tri kratke balade, a onda imate priliku da se upoznate sa najpoznatijim baladama sa nasih prostora:


1. LJEPOTICA FATA

Kolo igra na sred Sarajeva,
u tom kolu Fata ljepotica.
Sve je kolo glavom nadvisila,
a ljepotom kolo zacinila.
Gledala je Hasanaginica,
gledajuci tiho govorila:
"Mili Boze, cuda velikoga,
ja kakva je ljepotica Fata,
za moga bi Muhameda bila,
Muhameda, moga djevera."
Ona ide ljepotici Fati,
pa od majke isprosi djevojku.
Pokupise kitu i svatove,
pa odose po lijepu Fatu.
Tu ih oni lijepo docekali,
sve svatove u nove konake,
a atove u nove ahare,
jendjibule na gornje cardake.
Vecerase i aksam klanjase,
tad govori Hasanaginica:
"Prijo moja, Alibegovice,
izvedi nam Fatu ljepoticu,
da je vidim i da krnu metnem."
Progovara Alibegovica:
"Prijo moja, Hasanaginice,
ne mogu ti Fatu izvoditi,
moja Fata odvise je lijepa,
ovdje ima premnogo svijeta,
vec ti idi i krnu joj metni."
Otlen ode Hasanaginica,
ona ode u gornje cardake.
Kad je prva vrata otvorila,
obasja je sjajna mjesecina;
Kad je druga vrata otvorila,
nju obasja jarko sunasce;
Kad je treca vrata otvorila,
ali Fata na duseku spava,
dva joj nura na obrazu gore.
Skoci Fata na noge lagahne,
pa govori Hasanaginici:
"Hodi, hodi moja jetrvice,
cujes sada sto hurije zbore:
'Sad ce nama nasa Fata doci!'"
To izusti, pa dusicu ispusti,
i umrije, zalosna joj majka!


2. MAJKA FATU RANO BUDI

Majka Fatu rano budi:
"Ustan' gori ne digla se,
kamenom se kamenila,
mramorom se mramorila!
Tvoje druge uranile,
rumen ruzu potrgale."
I ustade lijepa Fata,
ona ide pod tu ruzu.
Tu se Fata okameni,
mramorom se omramori.
Kada njima Bajram dodje,
svaki bratac ide seki,
jadan Meho seke nema,
vec on ide prezalostan,
svom kamenu mramornome.
Iz kamena suza tece,
njemu kamen progovara:
"A bora ti, brate Meho,
upitaj mi mile majke,
nosi li joj kamen vodu,
mete li joj mramor dvore?"


3. JA KAKVA JE SJAJNA MJESECINA

Ja kakva je sjajna mjesecina,
jos je ljepsa Isabegovica.
Ona rodi devet djevojaka,
i desetu nosi pod pojasom.
Beg Isa-beg krece u carsiju,
svojoj ljubi tiho progovara:
"Cujes li me, moja vjerna ljubo,
ak' ne rodis desetoga sina,
pod kucom ti Drina voda tece,
vis' kuce ti badem drvo raste,
il' se vjesaj, il' u Drinu skoci!
Beg Isa-beg ode u carsiju.
Ona rodi i desetu kcerku,
pa je povi u crvenu svilu,
pa je baci u studenu Drinu:
"Hajde kceri, i majka ce doci!"
Pa se vrati svome bijelom dvoru,
pa otvara selvili sanduke,
ona vadi devet haljinica,
pa oblaci devet sirotica.
Sve devet ih sjetovala majka:
"Kad vam babo dodje iz carsije,
redom stan'te, redom zaplacite:
'A nas babo, gdje je nasa majka?'
Pa uzima svilenu mahramu,
ona ode Drini na obalu,
sveza oci, pa u Drinu skoci!
Kada beze dodje iz carsije,
redom stade devet sirotica,
redom stase, a sve zaplakase:
"A nas babo, gdje je nasa majka?"
Progovara beze Isa-beze:
"Otisla je rodu u pohode,
nece doci za svu heftu dana."
Opet beze dodje iz carsije,
redom stade devet sirotica,
redom stase, a sve zaplakase:
"A nas babo, gdje je nasa majka?"
Kad vidje beze Isa-beze,
kad vidje sta je ucinio,
u njemu je zivo srce puklo!
04.02.2009.

SEVDALINKA

Nije pjesma svilena mahrama, da je svijes i u njedra metnes, neg' je pjesma jedna hodalica;
Ona ide od usta do usta, doc' ce pusta u medna usta!"



"Ipak imade nesto sto nije prolazno, sto ne moze ni puki slucaj, ni najljuci neprijatelj unistiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom.

U tom carstvu ni sila, ni slucaj, dapace ni zub vremena, ne moze pomraciti umne stecevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet buducim narastajima i vremenima."

(SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI U ISLAMSKOJ KNJIZEVNOSTI, SARAJEVO, 1912).

"Koliko ima samo dusevne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljasnjost. Ima tu prikrivene njeznosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos postivanja i prefinjene skromnosti, ima tu jos i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu jos i sirokog srca za dobro i odusevljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski njezan ton u medjusobnom ophodjenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u nasem zivotu kao biser u skoljci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj."

(HAMZA HUMO, 1937).

"Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrzana njena specificnost i sustina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplodjenja i spoja: orijentalnog-po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog-po snatrivoj, neutjesnoj, bolnoj osjecajnosti, po sirini njene dusevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog zene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjecanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i zivota."

(MUHSIN RIZVIC, PANORAMA BOSNJACKE KNJIZEVNOSTI, 1994).

"Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih zanrova nase usmene knjizevnosti i nase narodne umjetnosti opcenito-mogla je nastati kada su istocnjacki oblici zivljenja bili potpunije shvaceni u onom dijelu stanovnistva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specificne gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske cetvrti-mahale, u kojima su kuce, prema mogucnostima domacina, imale posebne prostore: ogradjenu avliju sa kapidzikom, bascu sa cardakom, asik-pendzer i drugo, dakle kada se zivot poceo odvijati u onom ambijentu koji cini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. pocetkom XVI stoljeca, a kako se u nacinu zivota nije nista mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., moze se smatrati dazlatno doba zivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada jos uvijek ne gasi, ali se narusava cjelovitost zivotne podloge iz koje se ova pjesma radjala, jer prodorom zapadnjacke kulture zivljenja pocinju isezavati neki od oblika zivota iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati. U dugom visestoljetnom zivotu, u razlicitim slojevima gradskog stanovistva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojackim i momackim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodicnim skupovima, u avliji, u basci, u kuli, na cardaku, u kucnim odajama, na tefericu, na putu, na aksamlucima, u hanu, iduci kroz mahalu, jasuci na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrdjavama, u zatocenistvu, na vojnim pohodima, pod tudjim nebom..."

(MUNIB MAGLAJLIC, "OD ZBILJE DO PJESME", 1983; "MUSLIMANSKA USMENA BALADA", 1985).

"Ulazeci pomocu narodne pjesme u evropsku duhovnu zajednicu, nas narod je tek u XIX stoljecu shvatio svu vrijednost svoga narodnog blaga. GRIMM je odmah rekao da nasa narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istocne i zapadne lirike. Knjizevna Evropa je, dakle, otkrila sve vrijednosti nase narodne poezije ukazujuci na sve njene moralne, nacionalne, pjesnicke i stilske kvalitete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u stvaralacku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrazce stila i jezika naseme romantizmu, vrseci najvece uticaje na nase pjesnike, ona je istodobno, bila i najbolji izvor za nasu povijest."

(HAMID DIZDAR, 1944).

"Otac mi je pripovjedao kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Djumisic pozvao na veceru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je cuo od nekoga da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevacica. Ne zaleci ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku veceru, doveo je pjevacicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Medju gostima bio je i Hikmet (Arif Hikmet-beg Rizvanbegovic-Stocevic, bosnjacki pjesnik na turskom jeziku-opas. S.V.) sa svojom trpezom, jer bez aksamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svako poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevacica pjevali, posmatrao Hikmeta i njegovo dusevno raspolozenje. Sjedio je mirno, sto je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slusao sve s nekim dubokim postovanjem i djecijim zanosom. Medju ostalim, zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju u kojoj dolaze slijedeci stihovi:

Kun' ga majko i ja cu ga kleti,
al' stani ja cu zapoceti:
Tamnica mu moja njedra bila...

Na to je Hikmet skocio na noge i u velikoj uzbudjenosti povikao: "MOJ JE NAROD NAJVECI PJESNIK!", pa onda poceo tumaciti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u cudu snebivali, sta je sve Hikmet u toj pjesmi nasao..."

(SAFVET-BEG BASAGIC, BOSNJACI i HERCEGOVCI, 1912).

"A tamo gdje nema duha ne mozemo ga ni na bilo kakav nacin uvesti. Nemoguce je nikakvim odgojem u pojedincu, koji ljubi bljutavo-vlaznu i lazno-sedimentalnu pjesmu probuditi smisao za istinski osjecajnu; Jer on sam vodi bljutavo-lazno-sedimentalan zivot i pjesma njegova ukusa ulazi u njega kao svoju prirodnu sredinu i iz njega zraci mirisima njegova bica."

(IVAN FOCHT, UVOD U ESTETIKU, 1979).

"Najnjeznije, naljepse, sto je lirsko-muzicka umjetnost ikada stvorila."

(GERHARD GESEMANN, 1937)

GERHARD GESEMANN je poznati i priznati slavist, koji je prvi publicirao ERLANGENSKI RUKOPIS, 1925, sa velikim brojem epsko-lirskih pjesama sa Balkana, koje je skupio nepoznati autor. U tom rukopisu nalazi se, i dosad nastarije zabiljezena sevdalinka, KISA PADA, TRAVA RASTE. Pored ovoga Gesemann je objavio i veci broj studija i ogleda na temu usmene narodne knjizevnosti, izmjedu ostalog, i ogled o SEVDALINCI).

"Kao sto je beskonacno morsko dno i kao sto je beskonacna morska pucina, tako je beskonacno i polje narodne sevdalinke, i sto bi ju je vise analizirali, to bi nas sve vise iz njenog rudnika zapljuskivala zlatna varnica neiscrpnih, bogatih i raznovrsnih motiva."

(SAIT ORAHOVAC, 1932).

"Iste godine (1814) izasla je i mala prostonarodna pjesmarica, koja ima doduse samo 120 stranica, ali je puna prekrasne prirodne poezije, kakove ne moze pokazati nijedno drugo slavensko pleme i kojoj se sladoscu, nevinoscu i milinom jedva mogu da isporede i najbolje pjesme njemackoga naroda. Ko u to sumnja, upucujemo ga samo na poznatu prekrasnu pjesmu HASANAGINICU, koju je vec prije GOETHE svojim prijevodom uveo u Njemacku. Zbirka bi ovakvih pjesama, u drugom, vise rasirenom jeziku i u drugo vrijeme svakoga zanijela."

(JACOB GRIMM, 1819).

"Sevdalinka stiti Bosnu od sund agresije i sa istoka i sa zapada."

(GRADIMIR GOJER)

"Nigdje mi nije tako cesto na um padala misao da prava umjetnost nosi pecat vjecnosti kao pri sakupljanju pjesama koje zive jedino u sjecanju naroda (Bosnjaka)... One (sevdalinke) moraju biti lijepe, jer im ne pomazu znacajni dogadjaji, herojska djela i znamenite licnosti, o kojima pjevaju epske pjesme. Pobjedjuju same sobom, obezbjedjuju se samo svojom vrijednoscu."

(LUDVIK KUBA, Ljubav u bosanskohercegovackim pjesmama, Prag, 1953;)

"Zaista taj narod u kome takve pjesme postaju, dok se sinovi njegovi izobraze, izuce, i sa klasicnim drevnim ljepotnim proizvodima upoznadu, kadar ce biti cudesa u pjesnopjevstvu uciniti."

(FERENC KAZINCZY, madjarski pjesnik, citirano prema: ALIJA ISAKOVIC, HASANAGINICA, Sarajevo, 1975).

"Citavih 40 godina (1774-1814) HASANAGINICA je, kao pjesma "morlackog jezika", kruzila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, vec iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nísmo znali za nju, osim nekolicine ucenih pojedinaca.

Tako nas ova MUSLIMANSKA BALADA o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri ucenom svijetu, ukaza na velicanstven poetski, stvaralacki dar nasega covjeka, postade eksport izuzetnog intenziteta i neslucenih razmjera, i postade plodonosan poticaj mnogima."

(VOJISLAV M. JOVANOVIC, 1913, cit. prema A. ISAKOVIC, HASANAGINICA, 1975).
04.02.2009.

ALHAMIJADO KNJIZEVNOST

Pod pojmom alhamijado knjizevnosti podrazumjeva se knjizevnost na narodnom jeziku pisana arebicom.
Naziv je izveden od arapske rijeci al adzemije sto znaci strani, tudji, nearapski.

U naroda, kod kojih je vladavina Arapa i islamiziranih Turaka trajala duze vremena i gdje je knjizevnost na orijentalnim jezicima dosezala do svog zenita, u njenoj sjenci egzistirala je i knjizevnost na narodnim jezicima, pisna arapskim pismom.

To se desavalo u Spaniji, Grckoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji a posebno bogatstvo primjera ovakve knjizevnosti susrecemo u knjizevnosti BiH. Ona je vezana iskljucivo za muslimansku sredinu i sa knjizevnoscu drugih konfesionalnih grupa nema dodirnih tacaka.

U razdoblju nesto duzem od oko tri i po stoljeca zivjela je i razvijala se bosanska alhamijado knjizevnost. Najstariji, do sada pronadjeni, tekst muslimanske pisane knjizevnosti na narodnom jeziku je ljubavna pjesma "Hirvat turkisi" iz 1588/89.godine od Mehmeda Erdeljca.
04.02.2009.

KNJIZEVNOST TURSKOG PERIODA

Knjizevnost na turskom, arapskom i persijskom jeziku

U cetiristoljetnom razdoblju osmanske vladavine u Bosni, od 1463. do 1878. godine, knjizevni rad Bosnjaka razvio se u cetiri razlicita toka:

1. usmeno, narodno pjesnistvo,
2. epistolarna knjizevnost, krajisnicka pisma,
3. knjizevnost na turskom, arapskom i persijskom i
4. alhamijado knjizevnost.

Posebno mjesto u staroj bosnjackoj knjizevnosti pripada knjizevnom radu na orijentalnim jezicima (turskom,arapskomipersijskom), koja svoj procvat dozivljava u periodu od 15. do 17. stoljeca, nastavlja sa nesto slabijim intenzitetom u 18. i traje do polovine 19. stoljeca.

Od Adnija (umro 1474.) do Arifa Hikmeta (umro1903.)

Jos od prvih dana prihvatanja islama u Bosni, brojni Bosnjaci skoluju se u domacim medresama, zatim u Carigradu. Mnogi od njih, svojim radom, sticu ugledna mjesta u orijentalnim islamskim knjizevnostima i nauci.

Ostavljajuci po strani teolosku knjizevnost i naucna djela vecinom pisana arapskim jezikom, te rad na gramatici, leksikografiji i historiji, poetska djelatnost Bosnjaka, najvise na turskom i persijskom, obuvata veliki broj stvaralaca od kojih su neki usli u klasiku ovih knjizevnosti.

Tako, dr. Safvet-beg Basagic u svojoj disertaciji "Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti", 1912., opisuje zivot i rad oko 130 pjesnika i ljudi od pera, a Mehmed Handzic je objavio "Knjizevni rad bosansko-hercegovackih muslimana", 1934. godine, u kojoj govori o zivotu oko 200 pjesnika i naucnika.

Dr. Hazim Sabanovic, poslije dugo godina rada, uspio je kompletirati "Knjizevnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima", koja sadrzi bio-bibliografske podatke o poznatim i do njega nepoznatim piscima.

Safvet-beg Basagic o ovim piscima u svojoj disertaciji kaze:

"...pjesnici iz nasih krajeva vecinom cine neki poseban genre na polju turskog pjesnistva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom nase narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj knjizevnosti nepoznatih pjesnickih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesnicke ljepote od Arapa i Persijanaca, kao sto su to cinili i turski pjesnici, posegnuli bi kat-kad i za bogatom riznicom nase usmene poezije, pa iz nje u finoj formi izlozili na turskom nasu mnogu dragocjenu umotvorinu."

Od nekoliko stotina pisaca koji su pisali na orjentalnim jezicima najvise ih je pisalo na turskom jeziku, neki od njih napisali su cjelovite zbirke pjesama (divane) sto je razumljivo jer je turski jezik bio jezik administracije nove vlasti. Mnogo djela napisano je na persijskom jeziku. Persijski jezik je u Bosni i Hercegovini imao tradiciju. Bio je obavezan predmet u mnogim medresama a kao klasicni jezik istocne poezije proucavali su ga predstavnici vise intelektualne i feudalne klase, te pripadnici derviskih redova. Poseban znacaj u sirenju persijskog jezika imali su dervisi mevlevijskog reda, koji su po tekijama i drugim mjestima citali, predavali i tumacili Mesneviju djelo svoga osnivaca Dzelaludina Rumije.

Poetski rad Bosnjaka na arapskom jeziku sasvim je ogranicen. Istina neki od njih pisali su prozne spise kicenim stilom na ovom jeziku.

Nastalo u jedinstvenom islamsko-orijentalnom krugu, pjesnistvo Bosnjaka na turskom i persijskom jeziku moze se posmtrati kao kulturni fenomen analogno hrvatskom latinitetu, tim prije sto je kod ovih pisaca postojala puna svijest o vlastitom porijeklu i bosanskoj zavicajnoj pripadnosti.

Kao i na turske pjesnike i na vecinu Bosnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima uticala je klasicna persijska knjizevnost, a narocito knjizevni rad dvojice velikih perzijskih pjesnika Omera Hajjama (umro1123.) i Hafiza (umro1389.).

U svojim rubaijama i gazelama (narocitim pjesnickim oblicima)oni su uglavnom pjevali, (cesto u misticnom zanosu), o ljubavi, vinu i zivotnim radostima. Ti ljubavni, bekrijski i hedonisticki motivi preovladavaju i u orijentalnoj knjizevnosti Bosnjaka. Znacajno je da su oni cesto unosili i duh i ton narodne usmene pjesme svoga zavicaja. Taj narodni duh izvire iz poezije Dervis-pase Bajezidagica, iz gazela Muhameda Nerkesije, prisutan je i u ljubavnoj poeziji Habibe Stocevic-Rizvanbegovic. Sam Arif Hikmet jednom je kazao da je njegov narod najveci pjesnik. Dakle, nesumnjiv je uticaj sevdalinke u njegovom djelu.

Niz motiva koji se javljaju u ovoj poeziji; ljubav, ljepota i erotika, prosiruju se ka hedonizmu, lirsko-bekrijskom zanosu da bi na kraju presao u mistiku. Od ljubavi i vina ostaje samo misticno-simbolicna poetska alegorija na putu priblizavanja Bogu i saznanja Boga, odnosno sjedinjenje s njim.

Poetika ove poezije ima osoben karakter, zasnovana je na poetsko-estetskim principima orijentalne poetike koji se razlikuje od evropskih shvatanja poetske ljepote. Sam spisateljski cin predstavlja pojam lijepog u ovoj poetici. U njoj stih je samostalna estetska i sadrzajna jedinica (kao geometrijska arabeska). Oko jednog iskaza u stihu konstituise se nova cjelina. Pjesnicki dozivljaj ne izrazava se neposredno nego putem simbola. I poredjenje se vrsi posrednim putem, bez poredbene partikule, cime se omogucava viseznacnost, metaforicnost, a veze realnog svijeta zamjenjuju se u orijentalnoj metafor i vezama fantasticnog svijeta. Ovu poeziju odlikuje kicenost,fantasticna metaforicnost vezama fantasticnog svijeta.
03.02.2009.

KNJIZEVNOST U BIH DO 1463. GODINE

Knjizevnost u Bosni i Hercegovini do 1463.godine

Iako u Bosni ne nailazimo na cjelovite glagoljske tekstove to, ipak, ne treba da bude dokaz slabog razvoja pismenosti u prvim stoljecima nakon Cirila i Medotija. Naprotiv, bosansko podrucje dalo je najstarije sacuvane pisane spomenike. Spomenici pismenosti koji su u novije vrijeme pronadjeni u raznim nasim krajevima ne samo da dokazuju sirinu i inetenzitet nego jos vise povecavaju starost nase azbuke.

Moguce je izvrsiti izvjesnu periodizaciju u tokovima bosanske srednjevjekovne pismenosti.

Prvi period traje od nedovoljno jasnih pocetaka u 10. stoljecu do druge polovine 11. stoljeca (vrijeme vladavine Kulina bana).

Kulinova "Povelja Dubrovcanima" iz 1189. godine, istovremeno oznacava kraj tog prvog perioda i najavljivanje novih mogucnosti i nastojanja pismenog izrazavanja. Njih ce najbolje iskazati: brojne bosanske povelje, darovnice, pisama ali i zapisi na marginama (rubovima, krajevima) knjiga i tekstovi uklesani na nadgrobnim biljezima. Sve vidove stare bosanske (i humske) pismenosti moguce je grupisati na osnovu njihove forme i sadrzine ili prema njihovoj konkretnoj namjeni.

Nisu to knjizevni rodovi i vrste u danasnjem smislu rijeci. Ipak, sve sto je tada napisano u Bosni mozemo prihvatiti kao vid umjetnickog, literalnog oblikovanja prilika, psihe i naravi jednog vremena kada nije bilo moguce imati knjizevnost koja bi odgovarala punim estetskim zahtjevima. Pisana djela srednjevjekovnog bosanskog perioda razvrstavamo (radi bolje preglednosti) u nekoliko grupa koje cine razni oblici pisane rijeci: povelje, testamenti, pisma, darovnice, zapisi na prepisanim knjigama i epitafi na steccima. Izuzev prepisa, svi ovi oblici znace i orginalne radove, koji imaju vecu vrijednost od prepisivacke djelatnosti. Bez obzira sto nema karakter orginalnog pisanja prepisivacki rad u srednjevjekovnoj Bosni ima zasebnu funkciju i znacaj. Onje, pored ostalog, znak kontinuiteta u nasoj staroj pismenosti, a i dobar materijal za utvrdjivanje istorije naseg jezika i ortografije. Uz stara pisma, povelje su sada najvjerodostojniji izvor za rekonstrukciju bosanske istorije od 12. do 15. stoljeca. Prirodno je da ove povelje nisu imale i knjizevnu formu niti im je bio cilj da postignu neki efektan knjizevni izraz. Usmjerene na regulisanje odredjenih drustvenih i politickih odnosa, povelje su pravno-administrativni akti kojii najbolje pokazuju embrionalne oblike drzavne regulative. Stare bosanske povelje samo uslovno dovodimo u vezu sa knjizevnim radom u Bosni. Od povelje Kulina bana iz 1189. godine, testamente, darovnica, pisama i drugi spisi pisani su tradicionalnim stilom bosanskih kancelarija. Bio je to jezik koji je,radi svoje prakticnosti i striktne namjene poprimio uzviseni patetican ton.

Posebno zanimljiv vid stare bosanske pismenosti predstavljaju testamenti (oporuke ili zavjestanja) mogu se svrstati u posebnu grupu svijetovne knjizevnosti a narocito onda kada nose jace poetske ili misaone poruke.

Stari testamenti nastali u nasim krajevima.

Stari testamenti nastali u nasim krajevima najcesce nose dvije osnovne poruke testatora: duhovni racun pred Bogom i razgranicenje svojih materijalnih dobora medju nasljednicima.Epitafi i crtezi na steccima su ocit primjer izuzetnog likovnog i poetskog izraza. Stecci sve vise postaju objekt istrazivanja radi svojih umjetnickih elemenata. Predstavljaju jedinstveni neponovljiv izraz i vid likovnog transponovanja zivota i trajnu umjetnicku vrijednost.

U ovom periodu knjizevni izraz se najbolje ispoljava u nadgrobnih natpisa i mapa i treba ih posebno posmatrati. Bosanski epitafi nastali u srednjevjekovlju ne odrazavaju u potpunosti duh ni jedne od tri danasnje konfesije mada pokazuje preplitanje raznorodnih religijskih elemenata. Ovi pjesnicki zapisi u kamenu najcesce nose neke univerzalne poruke,vjecne misli i stavove ogoljelog covjeka, bespomocnog pred razuzdanom snagom smrti i pred kosmarskim satiranjima u vojnama. Oni uzvikuju i prkose toj istoj smrti i isticu istovremeno cudnu vjeru u neugasivost zivotnih izvora i nebeskih svijetila.

Cesto preuzete setence, siroko rasprostranjene ali i mnogo vise pravi zivotni detalji koji su zabiljezili jedan trenutak u dugim erama covjekovog trajanja.

Bez sumnje, knjizevnost srednjevjekovne Bosne ima, pored ostalog, i umjetnicka obiljezja i znacaj.


03.02.2009.

Historija Bosnjacke knjizevnosti



Cuvaj rode jezik iznad svega - za njeg' zivi umiri za njega!"

Clanak rahmetli Alije Isakovica (1932-1997), zapravo, to je njegova uvodna rijec u njegovom "Rjecniku karakteristicne leksike u bosanskome jeziku", Sarajevo, 1992.
Evo kako pocinje taj tekst: "Nas jezik je nas moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, vec jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do pocetka XX vijeka, kada su politicke prilike izmjenile njegov javni status..."


Knjizevnost u BiH
<< 04/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
11012

Powered by Blogger.ba